Odnosi u obitelji vrlo su kompleksna tema, tema o kojoj bi trebali govoriti stručnjaci – psiholozi, psihijatri i pedagozi.

Kao potpuni amater u tom području, na ovu temu mogu iznijeti samo svoja saznanja stečena kroz razgovor s profesionalcima koji se bave ovim pitanjem. To ću i učiniti ne bi li vas zaintrigirala da se tom temom pozabavite malo više, te da o svojim postupcima i načinu ophođenja prema partneru malo više razmislite – ako ne zbog sebe i vlastitog psihičkog mira, onda svakako zbog djece i njihovog spokoja.

Naime, ako djeca žive u disfunkcionalnoj obitelji u kojoj se roditelji dosta često i intenzivno svađaju povrijeđenost i bol koju će osjećati neminovno će ih prožimati i pratiti kroz život.

Loši odnosi među roditeljima od djece će učiniti osobe koja odnose s drugim ljudima temelje na istome, osjećajući zbog svakog nesporazuma bijes, strah i sram, krivnju, zbunjenost i bespomoćnost.

Dakle, djeca čiji se roditelji redovito svađaju, prepiru ili samo „podbadaju“ osjećat će bijes i krivnju jer ne mogu obraniti roditelja koji je u nepovoljnijem položaju te što uopće zauzimaju stav i staju na stranu jednoga od njih (obično na stranu majke).

Nadalje, dijete koje živi u takvim okolnostima prečesto će – kad se nađe u društvu djece čiji se roditelji jako vole i dobro slažu – osjećati sram jer njegova obitelj nije skladna, sretna i zadovoljna. U sebi će nositi muku i negativne emocije koje će nositi od kuće i bivat će opterećen stvarima koje sam ne može popraviti. Što će na dijete djelovati još pogubnije jer će se osjećati potpuno bespomoćno, beskorisno, nevidljivo…

Takvo dijete sve više će se povlačiti u sebe, prestat će razgovarati, a sve probleme pokušavat će riješiti vikom, svađom, prepirkom i jednom riječju rečeno „treniranjem strogoće“. S obzirom da to neće biti povoljno tlo za razvijanje odnosa s drugim ljudima, teško će njegovati partnerske odnose. I u svaki od njih unosit će strah kojim se „nahranio“ u djetinjstvu – strah od napuštanja, gubitka, izražavanja mišljenja…

Što znači da nesklad u obitelji, čak i onda kad nasilje izostane, svakome djetetu predstavlja svojevrstan smak svijeta koji na mališana ostavlja trajnu posljedicu. I iz cjelovite, sretne i mirne osobe kakav je bio kad je rođen, dijete pretvara u nesigurno, svadljivo, problematično i nesretno biće. Zbog čega će dakle, imati probleme u odnosima s drugim ljudima – učiteljima, profesorima, trenerima, prijateljima, partnerima…

Ovakva djeca mogla bi imati i probleme s učenjem i generalno, izvršavanjem obveza. Postoji li alternativa kojom se mogu izbjeći pogubni učinci na razvoj i ponašanje djeteta?

Ponekad roditelji misle da će razvodom od partnera s kojim se ne razumiju, spasiti sebe i dijete. Da će maleni udaljeni od svakodnevnog konflikta, živjeti mirnije, opuštenije… No i u tome griješe.

Stručnjaci tvrde da je za djecu bolje da se roditelji smire i pokušaju popraviti odnos. Da nauče razgovarati i miriti se bez galame i nasilja. Tek ako uvide da je svaki pokušaj beskoristan, dijete bi trebalo „izvesti“ iz problematične obitelji i prestati ga „psihički zlostavljati“. Da, možda sam upotrijebila prestrogu riječ, no upravo to biste dugoročnim svađama i prepirkama postigli – vaše dijete postalo bi osoba koja bi naučeni model prenosila s koljena na koljeno.

Što učiniti?

Čak i kad se ne slažete s partnerom, pokušajte pomoći djetetu. Dozvolite mu da kaže svoje mišljenje, nemojte ga tjerati da šuti o onome što proživljava. Svaka njegova suza i izrečeno negodovanje vašemu će djetetu pokazati da ono nije krivo za vaš odnos, da se njegovo mišljenje uvažava, da nije nebitan, da nije nevidljiv…

Nemojte ga navikavati na nasilje, objasnite mu da svađe i udarci nisu prihvatljivi i da je to loš način da se s problemima izađe na kraj. I na koncu, svakako, potražite stručnu pomoć za dijete. Omogućite mu da se izbori sa svojim osjećajima. A vi? Vi ga nemojte opterećivati svojim osjećajima i traumama, za svoj odnos zaslužni ste sami pa ga sami i regulirajte.

Tekst: Vesna Petrović – Magazin Mama&Beba